Dobra komunikacija temelj je uspješnih međuljudskih odnosa. No iako je interpersonalna komunikacija jedno od čovjekovih najvećih dostignuća, prosječan čovjek ne komunicira dobro. Loša komunikacija vodi do usamljenosti i udaljavanja od prijatelja, partnera, roditelja i djece, kao i do slabog uspjeha u poslu.
Nepoželjne posljedice loše komunikacije su različite. Ona često smanjuje samopoštovanje i samopouzdanje druge osobe. Može izazvati njeno povlačenje, otpor ili odbacivanje. Loša komunikacija nastavnika sa studentima može dovesti do naučene bespomoćnosti, povučenosti, osjećaja pobijeđenosti ili nedoraslosti. Ponavljana i česta upotreba neprimjerenih postupaka u komunikaciji može biti uzrok trajnom poremećaju nekog odnosa.
Pokazalo se, međutim, da su ljudi svake životne dobi sposobni naučiti specifične komunikacijske vještine koje poboljšavaju interpersonalne odnose i povećavaju uspjeh u struci. Vještine u odnosima s ljudima predstavljaju kombinaciju dobrih interpersonalnih vještina (sposobnost suradnje s drugima) i intrapersonalnih vještina (sposobnost upravljanja vlastitim stavovima i emocijama). Vještine u odnosima s ljudima danas su ključan element uspjeha u raznim profesionalnim područjima, a naročito su važne nastavnicima.
Promjene koje su nastupile u vrsti poslova kojima se danas bavimo, tehnologiji i telekomunikacijama, u socijalnoj strukturi izazvanoj globalizacijom, izmijenile su način na koji komuniciramo. U pojedinim profesijama pred ljude se postavljaju puno veći zahtjevi u pogledu kvalitete socijalnih i komunikacijskih vještina nego što je to bilo ranije. Tako se i pred sveučilišne nastavnike postavljaju sve veći zahtjevi za socijalnom osjetljivošću te za razvijanjem komunikacijskih vještina i njihovom primjenom u odnosima sa studentima, te utjecanjem na prikladnu komunikaciju među studentima na nastavi.
Povratne informacije su vrlo važne u nastavnom procesu jer omogućuju kontrolu procesa razmjene poruka i interakcije između sudionika. One pokazuju kako je poruka interpretirana i prihvaćena od primatelja, kakav utjecaj je poruka imala na primatelja. Mogu se javiti u najrazličitijim oblicima – od smješka ili mrštenja, kimanja glavom, do verbalnih reakcija ili promjena u ponašanju. Važnu vještinu efikasne komunikacije nastavnika čini upravo sposobnost «čitanja» povratnih informacija koje šalju studenti tijekom nastave i prilagođavanje sadržaja ili načina izvedbe nastave na temelju dobivene povratne informacije od studenata. I studentske evaluacije nastavnika na kraju semestra mogu nastavnicima poslužiti kao važna povratna informacija o njihovom nastavnom radu i učinku na studenta, te ih eventualno potaknuti na uvođenje promjena kojima će ostvariti bolju komunikaciju sa studentima, više ih motivirati na aktivno sudjelovanje u obrazovnom procesu i ostvariti bolje rezultate.
No, i studenti od nastavnika očekuju povratnu informaciju i žele saznati jesu li dobro obavili svoje zadatke. U grupnom radu posebno su važne povratne poruke. Članovi grupe obavljaju svoje zadatke, a nastavnik prati njihov rad – diskretno, aktivno ili potpuno – ovisno o stilu vođenja koji je odabrao i koji odgovara zadatku grupe. Stoga je pružanje povratnih informacija studentima važna komunikacijska vještina koju bi nastavnici trebali svladati, kako bi osigurali da taj proces unaprijedi zajednički rad i doprinos svakog pojedinca, a ne da im našteti.
Nastavnik TREBA reagirati:
Dvije su osnove vrste povratnih poruka: poticajne i korektivne.
Poticajna povratna poruka je pohvala za dobro obavljenu zadaću. Nastavnik daje studentu na znanje da je prepoznao i izdvojio njegov dobar rad, te da ga očekuje i u budućnosti. Svrha je poticanje zadovoljstva, samopouzdanja i dobrog raspoloženja.
Pohvalu je moguće izreći na nekoliko načina:
Nastavni proces može se odvijati i bez pohvala, ali tada bi studenti bili uskraćeni za dodatnu motivaciju koja će svakako potaknuti njihovo daljnje zalaganje.
Na pohvalama ne treba štedjeti!
Korektivna povratna poruka ima negativan predznak, a svrha joj je usmjeravajuća. Nastavnik upozorava studenta/studente što valja sljedeći put popraviti i kako to učiniti. Osoba će najbolje prihvatiti kritiku ako je ona dana na ovakav način:
Postoje pravila o tome kako davati povratne informacije:
Iako se postavljanje pitanja čini vrlo jednostavnom aktivnošću koju je svatko od nas savladao već u ranom djetinjstvu i koju svakodnevno koristimo, kako u nastavi tako i u neformalnoj komunikaciji, istraživanja pokazuju da nastavnička pitanja ne ispunjavaju svoju glavnu funkciju – poticanje studenta na razmišljanje u određenom smjeru ili procjenu razumijevanja naučenog.
Postizanje kompetencije u postavljanju nastavničkih pitanja, kao i ovladavanje bilo kojom složenom profesionalnom vještinom, uključuje razumijevanje prirode te vještine kao i mogućnost njezina uvježbavanje u različitim situacijama.
Vrste pitanja
Poznavanje i razlikovanje pojedinih vrsta pitanja i njihovih učinaka olakšava postizanje željenih ciljeva u svladavanju određenog nastavnog gradiva. Kako bismo bolje upoznali učinke pojedinih vrsta pitanja na izbor odgovora, korisno nam mogu poslužiti sustavi klasifikacija pitanja prema određenim kriterijima. Takvih je klasifikacija nekoliko, a djelomice se i preklapaju, odnosno nadopunjuju. Najčešći kriteriji podjele jesu:
Organizirati ili voditi grupnu raspravu koja neće izmaći kontroli – vremenski, sadržajno ili provedbom – nije nimalo lak zadatak koji se postavlja pred nastavnika. Stoga je potrebno činiti stalne i sustavne napore za unaprjeđenje vještine rasprave u grupi, a tome pomažu znanja o odgovarajućim postupcima u pripremi grupnih rasprava, raspodjeli zadataka sudionika, njihovom učinkovitom vođenju i praćenju aktivnosti i doprinosa pojedinaca.
Rasprava je javno iznošenje pojedinačnog mišljenja u pomirljivu ili polemičnom tonu, kojim se daje podrška prijedlozima ili se iznose suprotni prijedlozi, mišljenja i stavovi.
Način vođenja rasprave može biti neposredan (sudionici neposredno raspravljaju bez posredovanja voditelja) i posredan (uz posredovanje voditelja).
Cilj rasprave može biti razmjena mišljenja i iskustava među sudionicima ili izbor najboljeg između prijedloga.
Kako biti uspješan u izlaganju svojega stajališta u raspravi? Trebate znati što želite reći!
Budite uvjerljivi!
|
Diktatorski stil
Voditelj se ne obazire na sudionike, on je autoritarni autoritet, sugestivan, sudionici se radije ne javljaju jer vjeruju da su rasprava i zaključak formalna stvar, unaprijed određeni. Taj je stil neproduktivan ukoliko se želi da sudionici budu aktivni i pridonose raspravi.
Konfuzni stil
Očit u neplaniranim raspravama, njime se gubi vrijeme. Svatko govori što hoće, najglasniji imaju glavnu riječ, ostali se povlače, problemi se ne rješavaju, rasprave su preduge. Donekle primjenjiv stil u manjim grupama ljudi približno jednakih sposobnosti i visokog stupnja odgovornosti.
Demokratski stil
Radni materijal se pravodobno dostavlja, tema se na početku ukratko izloži, zatim se o temi demokratski raspravlja, svatko ima pravo reći svoje mišljenje, vlada snaga argumenata, voditelj je prvi među jednakima, zaključci su izraz volje većine.
Voditelj treba poznavati sudionike i prilagoditi im način vođenja rasprave. Važno je znati:
Tablica 1. Ophođenje s teškim diskutantima
Tip diskutanta: | Ponašanje voditelja: |
Vrlo sklon dokazivanju | Kontrolirajte reakcije sebe i grupe Nastojite u izlaganju naći nešto vrijedno Nađite pogrešne dokaze i izložite grupi Razgovarajte s njim izvan grupne situacije |
Govori izvan predmeta rasprave | Kad uzima dah, zahvalite mu, te na pristojan način upozorite da se udaljio od teme |
Nije u pravu | “Shvaćam da tako mislite, no pogledajmo je li to u skladu sa stvarnom situacijom” |
Pita vas, kao voditelja, za mišljenje | Izbjegavajte dati rješenje umjesto grupe |
Sukob ličnosti | Naglasite točke slaganja i tako umanjite neslaganje. Otvoreno zatražite da ne diskutira osobno. Prekinite ga izravnim pitanjem o problemu. |
Nejasan | “Ako sam dobro shvatio, vi ste rekli...” i ponovite to jasnije. Ne mijenjajte misao, nego je bolje izrazite. |
Pripremila Željka Kamenov