Vijest
09.06.2020

Zašto stručni studiji ne mogu biti izjednačeni sa sveučilišnima?

RAZGOVOR: PROF. DR. SC. TONĆI LAZIBAT, PROREKTOR ZAGREBAČKOG SVEUČILIŠTA


Zašto stručni studiji ne mogu biti izjednačeni sa sveučilišnima?

 

U povodu odluke Ustavnog suda kojom su poništene odredbe Zakona o HKO-u koje su na istu obrazovnu razinu smještale stručne i sveučilišne studije, u Hrvatskim sveučilišnim novinama Universitas objavljen je razgovor s prof. dr. sc. Tonćijem Lazibatom, redovitim profesorom u trajnom zvanju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, bivšim dekanom toga fakulteta i sadašnjim prorektorom za poslovanje zagrebačkoga Sveučilišta.

Razgovarao: Ivan Perkov


Odlukom Ustavnog suda ponovno se aktualizirala rasprava o razlikovanju sveučilišnih i stručnih studija…

Ustavni je sud RH po drugi put donio odluku kojom se poništavaju odredbe Zakona o HKO-u koje izjednačavaju sveučilišne i stručne studije. Ove je godine ponovio presudu iz 2016. godine kada je vrlo jasno ukazao da sveučilišni i stručni studiji ne mogu biti na istoj razini Hrvatskog kvalifikacijskog okvira i dokazao tzv. materijalnu diskriminaciju, prvenstveno prema svim studentima koji imaju završen sveučilišni studij. Smještanjem sveučilišnih i stručnih studija na istu razinu zapravo se derogira Ustav i temeljni zakon – Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Ustav RH jamči binarni sustav visokog obrazovanja, a izjednačavanjem sveučilišnih i stručnih studija on se de facto poništava.


Pojasnite široj javnosti što znači binarni sustav obrazovanja?

Prije bolonjskog procesa na ovim prostorima imali smo sustav visokog obrazovanja koji se realizirao kroz tzv. dodiplomske i poslijediplomske studije na sveučilištima, odnosno sastavnicama, fakultetima i višim školama. Završetkom dodiplomskog studija stekla bi se titula, npr. diplomirani ekonomist VII/1, diplomirani pravnik VII/1 ili diplomirani inženjer VII/1 na fakultetima, odnosno ekonomist VI/1, upravni pravnik VI/1 ili pogonski inženjer VI/1 na višim školama (oznaka VII/1 i VI/1 je razina kvalifikacije). Svi ovi nazivi pišu se iza imena i prezimena, skraćeno; dipl. oec., dipl. iur., dipl. ing., oec., iur.,... Završetkom poslijediplomskog studija stekla bi se titula magistar (mr.), odnosno magistar znanosti (mr. sc.) Ove se titule pišu ispred imena i prezimena. Akademski stupanj doktor znanosti (dr. sc.) stjecao se obranom doktorske disertacije i oduvijek se piše ispred imena i prezimena.


Koje je promjene donijela bolonjska reforma?

Prelaskom na bolonjski sustav visokoga obrazovanja uvedena su dva temeljna stupa obrazovanja (zato se i zove binarni) – u prvom su tzv. stručni studiji – stručna vertikala, a drugi predstavlja sveučilišne studije – akademska vertikala. Razlike su u pristupima tim studijima, dakle u ulaznim i izlaznim kompetencijama, odnosno u takozvanim ishodima učenja. Temeljni zakon – Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju jasno govori da sveučilišni studiji obrazuju za razvoj i implementaciju stečenih znanja struke, umjetničkih znanja i znanosti, dok stručni studiji obrazuju isključivo za što brže uključivanje na tržište rada.

Binarni sustav obrazovanja

Postoje još neke razlike dvaju sustava…

Uvjeti upisa, realizacija programa i potrebna razina obrazovanja za upis na stručne studije i sveučilišne studije se također razlikuju. Na stručne studije se može upisati i s trogodišnjom srednjom školom (tzv. skraćeni stručni studij), u realizaciji programa stručnog studija sudjeluje tzv. nastavno osoblje u nastavnom zvanju, a to su predavači, viši predavači i profesori visoke škole. S druge strane, uvjet za upis na sveučilišne studije je završena četverogodišnja srednja škola i položena državna matura. U realizaciji sveučilišnih programa sudjeluje nastavno osoblje u znanstveno-nastavnim zvanjima, a to su docenti, izvanredni profesori, redoviti profesori i redoviti profesori u trajnom zvanju. Stručni studiji nemaju ta radna mjesta. Naravno da netko tko je zaposlen na visokoj školi ili veleučilištu može imati znanstveno-nastavno zvanje nekog sveučilišta (tzv. naslovno znanstveno-nastavno zvanje), npr. netko tko radi na visokoj školi na radnom mjestu predavača ili višeg predavača može imati naslovno znanstveno-nastavno zvanje nekog sveučilišta, ali radno mjesto, znanstveno-nastavno, na stručnim studijima, odnosno na visokim školama i veleučilištima – ne postoji. U javnosti se zato često stvara zabluda i nejasnoća oko toga što su to visoka učilišta.


Razjasnimo pojmove do kraja, što su visoka učilišta i kakva mogu biti?

Visoka učilišta su zajednički naziv za ustanove visokog obrazovanja, a to mogu biti visoke škole, veleučilišta, fakulteti ili sveučilišta. Sveučilišta mogu biti integrirana, a postoje i neintegrirana koja čine fakulteti kao samostalne pravne osobe. Takva su naša četiri najveća sveučilišta – zagrebačko, splitsko, riječko i osječko. Sveučilišta koja su integrirana, a to znači da njihove sastavnice (odjeli i/ili fakulteti) nisu samostalne pravne osobe su: Sveučilište u Zadru, Sveučilište u Dubrovniku, Sveučilište u Puli, Sveučilište Sjever, Hrvatsko katoličko sveučilište i jedino privatno sveučilište – “Libertas”. Sveučilišta mogu izvoditi sve programe, i stručne i sveučilišne, dok visoke škole i veleučilišta mogu izvoditi isključivo stručne programe.


Razlika je u njihovoj temeljnoj misiji?

Upravo tako. Zadaća visokih škola i veleučilišta je osposobljavanje studenata i stjecanje znanja koja omogućuju direktno uključivanje na tržište rada, a misija sveučilišta je da obrazuju za razvoj i primjenu znanstvenih i umjetničkih dostignuća u praksi. Zato je nepravedno i ne smije se povezivati sveučilišne studije isključivo s potrebama tržišta rada. Fakulteti i sveučilišta nisu start up kompanije koje bi trebale postojati samo dok su profitabilne. Takva praksa bi brzo dovela do nestanka nekog fundusa znanja. Moglo bi se dogoditi da u nekom trenutku na tržištu rada nema potrebe za npr. profesorima povijesti ili profesorima hrvatskog jezika ili nekom drugom strukom. Kad bi u tom trenutku ukinuli te programe ugrozili bismo i nacionalne interese, jer bi ubuduće takva znanja naši ljudi stjecali vani, a ne u našoj zemlji. Dakle, sveučilišta imaju sasvim drukčiju misiju u odnosu na visoke škole i veleučilišta.

Razlike u misijama

Mislite li da su navedena razlikovanja dovoljno poznata javnosti?

Više stručnih studija se okuplja oko veleučilišta, više fakulteta tvori sveučilište. To je u najširoj javnosti zapravo slabo poznato, a često smo svjedoci da se neka visoka učilišta pogrešno oglašavaju, kažu npr. “upišite najbolji studij na visokom učilištu tom i tom” s tim da ne navode tip i razinu studijskih programa tog visokog učilišta. Mnogi ne znaju koje vrste studija mogu izvoditi sveučilišta, a koje visoke škole i veleučilišta. Takvo oglašavanje stvara zabludu, i kod potencijalnih studenata i roditelja, i kod potencijalnih poslodavaca.


Prepoznaju li poslodavci razlike?

Što se tiče poslodavaca, zadržana je “stara” podjela u većini pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta, što se može vidjeti iz natječaja za radna mjesta – često se traži viša stručna sprema ili visoka stručna sprema, što je neispravno. Više nema podjele na višu i visoku stručnu spremu već se moramo pozivati na binarni sustav, odnosno na završene stručne i sveučilišne studije. Temeljni Zakon je tu vrlo jasan i on pravi razliku između visokih škola, veleučilišta i sveučilišta, odnosno između stručnih i sveučilišnih studija. Također, Ustav RH jamči binarni sustav visokog obrazovanja i zato je odluka Ustavnog suda RH takva da sveučilišni i stručni studiji ne mogu biti na istoj razini jer različiti ulazi, kao što smo vidjeli, moraju imati različite izlaze. To je ta materijalna diskriminacija.


Kako se navedene razlike reflektiraju u stručnim i akademskim nazivima?

Jedan od ciljeva bolonjskog procesa je i ujednačavanje stručnih i akademskih naziva na prostoru visokog obrazovanja Europske unije – EHEA – European Higer Education Area. Završetkom stručnih studija stječu se stručna zvanja, a završetkom sveučilišnih studija akademska. Zakon o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju uređuje akademske i stručne nazive i akademski stupanj, njihovo stjecanje i korištenje. Prema navedenom zakonu akademski naziv stječe osoba koja završi preddiplomski sveučilišni studij, diplomski sveučilišni studij i poslijediplomski specijalistički studij, stručni naziv stječe osoba koja završi stručni studij i specijalistički diplomski stručni studij, dok akademski stupanj stječe osoba koja završi poslijediplomski sveučilišni studij. Zakon je regulirao izjednačavanja stečenih zvanja prije bolonjskog procesa i ovih sada. Netko tko je bio diplomirani ekonomist prije, izjednačen je s nazivom magistar ekonomije, diplomirani pravnik sada je magistar prava, a diplomirani inženjer je magistar inženjer struke…


Neki nazivi polako i nestaju…

Da, magistri znanosti (mr. sc.), nažalost, nemamo ih više u sustavu obrazovanja u smislu obrazovanja-proizvodnje ali su zadržali svoja stečena prava. Magisteriji (mr.) na poslijediplomskoj razini izjednačeni su s poslijediplomskim specijalističkim studijima čijim se završetkom ostvaruje zvanje sveučilišni specijalist (univ. spec.). Zakon o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju jasno određuje da se završetkom stručnih studija stječe stručni naziv, a završetkom sveučilišnih studija akademski naziv.


Svaka obrazovna osovina ima svoju hijerarhiju?

Najniže stručno zvanje je stručni pristupnik. To je zvanje koje se stječe završetkom stručnog studija koji traje manje od 3 godine, a može trajati od 1 do 3 godine. Takvi polaznici stječu zvanje stručni pristupnik. Završetkom preddiplomskog stručnog studija stječe se stručni naziv prvostupnik ili skraćeno bacc. (lat. baccalaureus), odnosno prvostupnica (lat. baccalaurea). Većina zemalja ima preddiplomsku razinu stručnih studija, a rijetko i diplomske specijalističke stručne studije, no u Republici Hrvatskoj i oni postoje. Dakle, to su oni studiji koji se upisuju nakon preddiplomskih stručnih studija. Završetkom takvih studija opet se stječe stručni naziv, ne akademski, a to je stručni specijalist (str. spec.). Završetkom sveučilišnih studija stječu se akademski nazivi. Završetkom preddiplomskog sveučilišnog studija stječe se akademski naziv sveučilišni prvostupnik/prvostupnica, skraćeno univ. bacc. (lat. baccalaureus/baccalaurea). Završetkom diplomskog sveučilišnog studija stječe se akademski naziv magistar struke (mag. iur., mag. oec., mag. arh.,...), u medicini doktor medicine (dr. med., dr. vet. med.) Završetkom poslijediplomskog specijalističkog studija stječe se akademski naziv, sveučilišni specijalist (univ. spec.), a završetkom poslijediplomskog doktorskog studija stječe se akademski stupanj doktora znanosti (dr. sc.), koji se piše ispred imena i prezimena. Svi ostali stručni i akademski nazivi pišu se iza imena i prezimena.


Koja je uloga u svemu tome Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru?

Zakon o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru donesen je 2013. godine sa zadaćom da se sve stečene kompetencije razvrstavaju na jednu od razina Hrvatskog kvalifikacijskog okvira i usklade s Europskim kvalifikacijskim okvirom. Međutim, odredbe Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru derogirale su Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju i Ustav RH. Da je to uistinu tako potvrdio je Ustavni sud koji je 2016. prvi put donio odluku da se ne mogu izjednačavati sveučilišni i stručni studij. Budući da je izmjenama Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru ponovljeno izjednačavanje sveučilišnih i stručnih studija, odnosno smještanje na istu razinu, Ustavni sud je svojom odlukom ove godine drugi put jasno pokazao da to ne mogu biti iste razine, u protivnom se derogira Ustav RH i temeljni Zakon.


Čemu služi Europski kvalifikacijski okvir?

Europski kvalifikacijski okvir – EQF – Europeans Qualification Framework, nam pomaže da lakše uspoređujemo kvalifikacije stečene u obrazovnim sustavima različitih zemalja. Europski kvalifikacijski okvir sastoji se od osam razina obrazovanja. Te razine povezane su s osam razina tzv. ishoda učenja. Ishodi učenja su znanja, vještine i kompetencije koje se stječu završetkom nekog studija. Europski kvalifikacijski okvir je upravo zato zajednički nazivnik za sve nacionalne kvalifikacijske okvire. Na prvoj je razini osnovno obrazovanje, od druge do četvrte razine je srednjoškolsko obrazovanje, na petoj su razini strukovne specijalizacije i skraćeni stručni studiji, na šestoj razini su stručni studiji, na sedmoj sveučilišni diplomski i poslijediplomski specijalistički studiji, a na osmoj, završnoj razini su kvalifikacije koje se stječu završetkom doktorskih studija. Europski kvalifikacijski okvir vrlo jasno u svojim ishodima učenja daje i tzv. deskriptore, tj. opisnice, dakle opisuje koje kompetencije, razine znanja i vještina ima netko tko je završio određenu razinu obrazovanja. I on vrlo jasno opisuje da se tek na razini 7 ishoda učenja uključuje komponenta znanosti i istraživanja. Što to znači? Znači da stručni studiji ne mogu biti na razini 7, kao što je to bilo u ovom hrvatskom Zakonu, jer nemaju znanstvenu komponentu. Nemaju je po temeljnom Zakonu koji kaže da oni obrazuju direktno za tržište rada, a ne za razvoj i primjenu znanosti i istraživanja u praksi. Isto tako, Europski kvalifikacijski okvir (prema svojim deskriptorima) vrlo jasno i eksplicitno svrstava sve stručne studije na razinu 6. Zato je Ustavni sud i postupio onako kako je jedino mogao.


Što je s opravdanim zahtjevima za usklađivanje programa studiranja s potrebama na tržištu rada?

Što se tiče stalnog upozoravanja da svi programi moraju biti usklađeni s potrebama na tržištu rada, ali tu se primarno misli na stručne programe, jer njihova svrha postojanja i društvena važnost proizlazi upravo iz toga da obrazuju za što ranije uključivanje na tržište rada. Kao što rekoh, sveučilišni studiji imaju sasvim drugu misiju. Sveučilišta imaju zadaću da čuvaju tradiciju, identitet, dosadašnja znanja, i da doprinose razvoju i implementaciji novih spoznaja, novih znanja. Zato jedino sveučilišta, gotovo svugdje u svijetu, uživaju i ustavnu autonomiju, za razliku od visokih škola i veleučilišta koji tu autonomiju nemaju.


U Hrvatskoj je osnovano jako puno privatnih visokih škola i veleučilišta. Obraćate li se ovim istupom isključivo njima?

Ista pravila vrijede za sve. Nakon prelaska na binarni sustav obrazovanja u Republici Hrvatskoj na tržištu visokog obrazovanja pojavila su se i privatna visoka učilišta od kojih je većina iz domene visokih škola i veleučilišta, a samo je jedno privatno sveučilište, koje sam maloprije spomenuo. Mnogi od njih imaju već afirmirane programe, ali se mora znati da su to većinom stručni studiji.  Oni su društveno važni i potrebni, ali su ipak različiti od sveučilišnih te imaju drukčiju svrhu i misiju. Zato ne mogu biti na istoj razini kvalifikacijskog okvira. Mi ne možemo biti iznimka u odnosu na Europu i svijet jer bi time urušili čitav sustav obrazovanja u RH.



Top