O SKUPU PROGRAM SKUPA IZLAGAČI
Crkveno pravo i ishodišta sveučilišne autonomije
Izlaganje doc. dr. sc. Ivana Obadića
Autonomija sveučilišta posljedica je civilizacijske potrebe da se zaštite akademske slobode u istraživanju, poučavanju i objavljivanju. Akademske su slobode cilj, a autonomija je tek sredstvo i institucionalni odraz akademskih sloboda koje pripadaju pojedincu. Akademske slobode, dakle, zahtijevaju visoki stupanj autonomije sveučilišta jer ona bitno supstancira postojanje akademskih sloboda.
Uvriježeno je shvaćanje da se akademske slobode pojavljuju s prvom akademskom revolucijom koju početkom 19. stoljeća u Pruskoj započinje Wilhelm von Humboldt. Humboldtov model sveučilišta polazi od načela jedinstva znanosti, jedinstva nastave i istraživanja te akademskih sloboda sveučilišnih profesora i studenata. Međutim, sveučilište kao institucija ima znatno dulju povijest. Sveučilišta su rođena u Europi prije otprilike devet stoljeća. Ona potječu od sustava naobrazbe kakav se razvijao u kasnome starom vijeku, tijekom srednjeg vijeka te na novovjekovnim crkvenim i svjetovnim sveučilištima. Sveučilišta u srednjovjekovnoj Europi su nastala kao zajednice profesora i studenata (odatle i naziv universitas) relativno nezavisne od Crkve kao osnivača ili civilne vlasti. Osnivana su na temelju papinskih bula, kraljevskih povelja ili odluka gradova kojima su im priznavane i posebne povlastice, između ostalog i nezavisnost od svjetovne jurisdikcije.
Počevši od Sveučilišta u Bologni (kraj 11. stoljeća) utemeljeno je i načelo sveučilišne autonomije. Ta je autonomija omogućivala da najupućeniji u dogovoru sa studentima odlučuju o sadržaju studija, a ne politika ili vlast, i da sveučilišta sama biraju svoje profesore. Važnost njihovog statusa pokazuje i dokument koji je donio rimsko-njemački car Fridrik I. Barbarossa – Authentica habita ili Privilegium Scholasticum, temeljna povelja srednjovjekovnih sveučilišta koja je inkorporirana u Justinijanov kodeks, a potvrdio ju je i papa Aleksandar III. Njome je pravno formaliziran poseban status koji su uživali sveučilišni profesori koji je bio približno izjednačen s imunitetima i slobodama koje je uživalo svećenstvo (između ostalog, profesori su imali pravo da im sude akademski poglavari ili crkveni, a ne civilni/državni sudovi). Papa Grgur IX. napravio je korak dalje sa svojom bulom Parens scientiarum iz 1231., kojom je dodatno zajamčena autonomija i samouprava Sveučilišta u Parizu.
U izlaganju će se obrazložiti uloga Crkve u nastanku i razvoju srednjovjekovnih sveučilišta te neki od temeljnih pravnih izvora ključnih za razumijevanje složenog odnosa crkvene (i svjetovne) vlasti i sveučilišta, okvira njihove autonomije i začetaka koncepta akademskih sloboda, koje su sve više ugrožene u suvremenim društvima.
Ključne riječi: crkveno pravo, sveučilište, sveučilišna autonomija, akademske slobode, srednji vijek
