O SKUPU          PROGRAM SKUPA          IZLAGAČI

Socijalno djelovanje ustanova Katoličke Crkve i njihov doprinos društvenoj zajednici

Izlaganje Tomislava Glavnika, lic. can. iur.

            Iako se vrijeme u kojem se nalazimo naziva kriznim, ono ne ugrožava postojanje Crkve, već je izraz raznih mogućnosti u kojima se Crkva kao takva osjeća pozvanom kako bi vjerodostojno činila ono što joj je poslanje, a to je svjedočiti Božju ljubav, slaviti Njegovu prisutnost, služiti siromasima i biti dom svim ljudima, to jest promicati jedinstvo čovječanstva. U smislu rečenoga djelovanje Katoličke crkve višeslojno je i dijelimo ga supstancijalno na a) martyria – to je svjedočenje i naviještanje Evanđelja radosne vijesti uz spremnost na trpljenje i progon; b) liturgia – to je služba, molitva zahvale i zagovorne molitve susret s Bogom u slavlju euharistije; c) diakonia – to je služenje ljudima, potpora potrebitima u vlastitoj sredini, ali i izraz milosrđa i blizine prema siromasima diljem svijeta.

            Diakonia ili služenje ljudima je područje djelovanja od sustavnog značaja za društvo, a time i za djelovanje države. Osim što stvara društvene programe i služi kao temelj za volontere zajednice, Crkva i njene ustanove doprinose i obrazovnom uspjehu učenika i pružaju obuku i vještine koje promiču građanski angažman. Osim izravnih ekonomskih koristi, Crkva pruža i društvene koristi koje imaju gospodarsku vrijednost. Identificirana je društvena korist koju Crkva donosi lokalnim zajednicama, uključujući pružanje pomoći siromašnima i ranjivima pojedinaca u zajednici, pružanje socijalnih usluga prema djeci i mladima bez odgovarajuće roditeljske skrbi, prisutnost u predškolskom, školskom i visokoškolskom obrazovanju, poboljšanje obiteljskih odnosa, smanjenje nasilja među ženama, brigu za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, odgovorno izvršavanje obveza u lokalnoj zajednici i promicanje volontarijata. Dok neki dijelovi humanističkih grana smatraju da je iracionalno sudjelovati u volonterskim projektima jer imaju tako nisku osobnu korist, pripadnost u crkvenoj zajednici nužno uključuje obvezu/odgovornost „služiti“ drugima u zajednici, suprotstavljajući se problemu nezainteresiranosti i otuđenosti. Crkva pomaže zajednicu kako bi ispunila i neke vitalno važne društvene projekte za koje civilne institucije ili država ne iznalaze način za financiranje, te bi bez Crkvene podrške izostala održivost nekih programa i projekata. S druge strane, očito je da postoji temeljno očekivanje civilnog sektora u onome što bi Crkva trebala činit ili da bi trebala biti prisutnija na društvenom području. U društvenoj prisutnosti Crkve u Hrvatskom društvu, koje se načelno i statistički deklarira kao većinski kršćansko, država financijski pomaže Crkvu u njenom društvenom djelovanju i aktivnostima svjesna da bi čisto politička zajednica morala pružiti veliki broj zamjenskih usluga ako bi Crkva, primjerice, prekinula ili smanjila svoje socijalno, karitativno i humanitarno djelovanje.

            Uz velika očekivanja prema Crkvi zahtijeva se i od Crkve budnost u svakodnevnom djelovanju. Đakonsko zalaganje (služenje) ključni je kriterij za društveno priznanje

Crkve i njezina posebna odgovornost prema ljudima. Istodobno treba napomenuti da se unutar Crkve propituje smisao đakonskog rada. U nekim slučajevima, društvena i vjerska (obredna/religiozna) polja djelovanja međusobno se isprepliću.

            Pred kriznim pojavama u vezi s trenutnom ulogom Crkve u društvu čuju se glasovi koji bi htjeli dati prednost usredotočenosti na „vjerska pitanja“, a ne toliko na đakonskom zalaganju. Ova linija diskursa navodi probleme koje treba shvatiti ozbiljno: U području socijalnih usluga crkva se suočava s velikom konkurencijom, pri čemu treba djelovati/raditi pod drugačijim „tržišnim“ uvjetima. Profesionalizacija povezana s đakonskim radom i razvoj visoko specijaliziranih profesija dovode do naglašavanja inherentne logike društvenog sektora koje ne naglašava ili pak ne uvažava „služenje“ koje je neodvojivo od crkvenog i evanđeoskog služenja, a koje pak je opet esencijalno altruističko i humano.

            Crkva smatra te nastoji i dalje komunicirati da nužna stručnost i sekularna funkcionalnost nije kadra zamijeniti nekadašnja i sadašnja crkvena područja djelovanja u sada specijaliziranim područjima društva. Crkva u središtu djelovanja ima čovjeka kao pojedinca i skupinu kao trajnu predanost evanđeoskom poslanju ljubavi prema bližnjem, a svoje poslanje izvršava neprofitno, dajući sebe i svoje resurse za dobro čovjeka. Drugim riječima, za razliku od države i sekularnih aktera u društvenom sektoru koji djeluju po ugovorima o učinku, Crkva ima radikalnija očekivanja da ne ostavlja ljude u potrebi same. Upravo i zbog te činjenice u današnjem društvu se baš postavljaju velika društvena očekivanja od Crkve, Crkvene zajednice i svih onih koji se i na posredan način čine ovisnima o Crkvi. Sve rečeno doprinosi kriteriju vjerodostojnosti za sve ostale vjerske zahtjeve i karakter same crkvene zajednice.

            Zrelo društvo i društvena zajednica u cjelini svakako trebaju zadržati visoku razinu društvenog angažmana Crkve, a Crkva je pozvana profilirati svoje društveno opredjeljenje. U konačnici bi se mogli razviti kriteriji koji bi pokazali koje se socijalne usluge nude, a koje je potrebno promijeniti, ojačati ili nanovo razviti. Također treba napomenuti da je crkvenim djelatnicima omogućeno ugraditi njihovo zalaganje u kontekst temeljne biblijske poruke te otkriti i iskoristiti potencijal religijskih resursa za vlastitu motivaciju za društveno djelovanje i profesionalne socijalne usluge te prenijeti svoja neizmjerna znanja i iskustva za dobrobit društva, zajednice i države i na taj način pokazati kako se Crkva nosi sa „znakovima vremena“.