O SKUPU          PROGRAM SKUPA          IZLAGAČI

Temeljna ljudska prava i Katolička Crkva pred izazovom takozvanih novih prava

Izlaganje dr. sc. Danijele Rupčić

            Učinkovita proklamacija ljudskoga dostojanstva pretpostavka je poštivanja svih ostalih ljudskih prava, a njegova stvarna nepovredivost usko je povezana s nepovredivošću ljudskoga života i biološke biti ljudske osobe. Unatoč stvarnome sadržaju proklamiranih prava i postojećim kodifikacijama temeljnih ljudskih prava, nastalih nakon velikih svjetskih ratova, kada je po tom pitanju sve izgledalo posve jasno, koristeći se trojakim pritiskom reinterpretiranih individualnih sloboda, prava na privatni život i samoodređenje te njima uz bok, nediskriminacije, suvremena previranja otvorila su put ispisivanju tzv. novih prava. Riječ je o primjerice „pravu“ na pobačaj, „pravu“ na rodni identitet i „pravu“ na dostojanstvenu smrt, a koja sva zadiru u koncept nepovredivosti ljudskoga dostojanstva. Za ova takozvana prava prostori individualnih sloboda i osobnih odabira pokazali su se preuskima. Premda su nastala u krilu depozitivizacije prava, sada posežu za imperativnošću pravne norme s težnjom apsolutizacije, tj. uzdizanja na najvišu razinu, onu temeljnih ljudskih prava. Međutim, sama svrha prava, neovisno o činjenici što je riječ o ljudskom artefaktu te vremenski i prostorno promjenjivoj stvarnosti, traži da se sveobuhvatno ispune bitni kriteriji zadani trima aspektima: fenomenologijom, pravnom logikom i deontologijom. Pri zahvatu, normativnom i interpretativnom ili implementacijskom, potrebno je odgovoriti na tri temeljna pitanja kakvo je pravo, što je pravo i kakvo treba biti. Tako je s fenomenološkog aspekta potrebno temeljito ispitati granice i sve učinke ljudskoga odabira analizom uzročno posljedične veze čin-posljedica i uključiti sve zahvaćene interese u svrhu izgradnje uređenog pravnog sustava. Pravna logika zahtijeva poštivanje načela nekontradiktornosti te sprječava uvođenje prava koja bi bila potiruća postojećim pravima ili samome razumu, a deontologija jamči ispunjenje kriterija pravičnosti i dobra. Međutim, ovi se kriteriji zanemaruju te se stvaranju novih prava pristupa nesveobuhvatno, što dovodi do podložnosti prava ideološkim zahvatima koji se koriste društvenim konstruktima zadirući u samu antropologiju čovjeka, moguće i pod krinkom ostvarenja nekog proklamiranog, ali partikularnog dobra. To sve utječe na društvo u cjelini pa se govori o promjeni epohe, a u pravnom i društvenom poretku stvara se kaotičnost i pravna nesigurnost.

            Što s tim ima Katolička crkva? Crkva ima pravo i obvezu „uvijek i svagdje“ naviještati „ćudoredna načela, i o društvenom poretku“ i donositi „sud o bilo kojim ljudskim stvarima kad god to zahtijevaju osnovna prava ljudske osobe ili spasenje duša“ (Zakonik kanonskog prava, kan. 747.). Za vjernike Katolike odnos s Bogom konstitutivni je element ne samo njihova postojanja, već i njihove biti, stoga je naučiteljska služba Crkve u doba takozvanih novih prava, koja zadiru u temeljne ljudske vrjednote i negiraju temeljne istine, od presudne važnosti. Svi su vjernici pozvani na svetost te odgovorno i djelatno sudjelovanje u spasiteljskoj misiji koju je Krist povjerio Crkvi, a ta misija zahvaća čitavo društvo. Premda je vjerska sloboda inkardinirana u temelje suvremenih liberalnih država u poimanju ljudskih prava i građanskih sloboda, a k tomu nije moguće zanemariti doprinos kršćanske kulture u proklamiranju temeljnih ljudskih prava, Katolička Crkva, kao i druge vjerske zajednice, danas se nosi s teretom dokazivanja legitimiteta temeljnih vrijednosti vlastita Nauka, posebice u provedbi individualnih prava vjernika. Pokušat ćemo u ovoj analizi prikazati kakav je odnos Crkve i temeljnih ljudskih prava te kako Crkva odgovara na izazove stvaranja takozvanih novih prava.

Ključne riječi: temeljna ljudska prava, naučiteljska služba Crkve, kanonsko pravo, nova prava