O SKUPU          PROGRAM SKUPA          IZLAGAČI

Zakon o izboru rektora Sveučilišta u Zagrebu iz 1875. s posebnim osvrtom na doprinos rektora izabranih s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilištu (1874. – 1918.)

Izlaganje izv. prof. dr. sc. Ane Biočić

            Cilj je izlaganja razložiti zakonodavni okvir povezan s izborima rektora na Sveučilištu u Zagrebu imajući pritom u vidu prvi Zakon ob izboru rektora na Kr. sveučilištu Franje Josipa I. u Zagrebu donesen 26. kolovoza 1875. i austrijski sveučilišni Zakon od 27. travnja 1873., koji se odnose na organizaciju akademskih vlasti i koji su zamijenili dotada važeći valjani Zakon o ustrojstvu akademskih vlasti od 30. listopada 1848. godine. Zakon se odnosio na sveučilišta u Grazu, Innsbrucku, Krakovu i Lavovu, na što upućuje uredba Ministarstva kulture i prosvjete. Teza od koje se polazi u izlaganju sastoji se u tvrdnji da je austrijski zakon iz 1873. bitno utjecao na zagrebačko sveučilište. To će se utvrditi na temelju usporednoga prikaza relevantnih akata. Zakonom ob izboru rektora na Kr. sveučilištu Franje Josipa I. u Zagrebu propisan je izbor rektora posredovanjem profesorskoga zbora (uključujući docente) putem njihovih izaslanstava koje se sastoje od četvorice članova. Svake je godine izabiran rektor s drugoga fakulteta (sastavnice), a pretpostavka je bila da bude redoviti profesor te da za izbor postigne apsolutnu većinu glasova. Novoizabranog rektora trebao je potvrditi ban, što je ostavljalo mogućnost političkih pritisaka. Ukupno je četrnaest profesora s Bogoslovnog fakulteta obnašalo dužnost rektora Sveučilišta u Zagrebu od osnutka Sveučilišta 1874. do propasti Monarhije 1918. Navedeno je rezultat zakonskog okvira kojim je propisan izbor po jednogodišnjim turnusima. Stoga će se u izlaganju nastojati utvrditi podudara li se broj rektora profesora s Bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu s brojem rektora Sveučilišta u Beču koji su imenovani iz redova profesora s Katoličkog teološkog fakulteta, a imajući u vidu objektivne zadanosti poput zakonodavnog okvira i broja sastavnica na Sveučilištu, sve kako bi se posljedično dokazale sličnosti u relevantnim pravnim režimima.

            Neki od rektora profesora Bogoslovnog fakulteta dali su značajan doprinos razvoju Sveučilišta u Zagrebu vlastitim pregnućima pa je i nakon rektorske službe Sveučilište ostalo pod njihovom egidom. Primjerice, Josip Pazman, koji je tijekom rektorskoga mandata organizirao društvo Hrvatska mensa academica, ili Feliks Suk, za čijeg je mandata Sveučilište preseljeno s Katarininoga trga u današnju zgradu koja je u obnovi. Potom je Zemaljska vlada priznala nostrifikaciju doktorata iz prava, filozofije i bogoslovije na fakultetima izvan Austro-Ugarske Monarhije, što je bio značajan iskorak za studente i razvoj Sveučilišta, a time su ujedno otvoreni kemijski laboratorij i farmaceutski tečaj kao dokaz znanstvenog razvoja i napretka Sveučilišta. Kad je riječ o razvoju Sveučilišta, valja napomenuti da je tijekom mandata Juraja Dočkala zaživio Šumarski fakultet kao dio Mudroslovnoga fakulteta. Predmnijevamo da je prethodno iskustvo vršenja službe rektora Sveučilišta u Zagrebu, zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera, utjecalo na njegovu odluku 1918. godine da osnuje zakladu za stipendiranje studenata medicine i da godinu kasnije pokloni zemljište Sveučilištu za izgradnju tog fakulteta.

            Zaključno će se razmotriti tvrdnja da je broj rektora s Bogoslovnog fakulteta u vrijeme postojanja Austro-Ugarske Monarhije rezultat zakonodavstva. Međutim, bez obzira na navedeno, rektori – ujedno profesori s Bogoslovnog fakulteta – snažno su se svojom službom koristili za doprinos razvoju Sveučilišta.

Ključne riječi: izbor rektora, zakonodavstvo, Sveučilište u Zagrebu, Bogoslovni fakultet, Sveučilište u Beču, Austro-Ugarska Monarhija, 19. stoljeće